Jesenske kiše. Najčešće ih nema cijeli radni tjedan, a onda kada čovjek poželi malo odmoriti za vikend i otići u prirodu, eto i njih, poput nekog starog školskog prijatelja kojeg vam je samo prvi put nakon jako dugog perioda neviđanja istinski drago sresti, jer svaki drugi susret svodio bi se na ista lažna sjećanja premazana prividnošću obostrane konverzacijske uživancije.
Noćas se oluja spustila na grad i nemilosrdno šamara drveće lomeći mu ruke, dok oluci svih kuća u ulici skupljaju ogromne količine božje pišaline i uredno je vraćaju na ulicu koja se pretvara u rijeku što polomljene ruke stabala nosi dalje u nepoznato.
Snježana prividno otvara oči dok umrtvljena leži na leđima. Naviknuta je na sablasne sjene na stropu koje projiciraju ulične lampe zaklonjene zanjihanim stablima, a najčešće u njima vidi svoju šeficu u banci, dežurno gunđalo. Sanja kako ju je probudilo iritantno kucanje o prozor sobe koje ozbiljno narušava muževu harmoničnost hrkanja. Sa noćnog ormarića uzima prvo što joj je bilo pri ruci; Gospin kip veličine jednog lakta odraslog muškarca sa Urala, te ustaje provjeriti da nije kakav nepozvani uljez u pitanju.
Dok je prilazila prozoru stalno se križala govoreći :
- Kako si se samo uspeo gore za boga miloga?
Bljesak munje na trenutak mu je osvijetlio lice. Čovjek u kišnom mantilu koji je stajao sa one strane prozora u ovo kišno i gluho doba noći, kucao, te mahao rukama i otvarao usta poput lika iz nijemih filmova, bio je čovjek kojem ne morate guglati ime, Milan Sijerković.
Snježana je otvorila prozor da čuje što on to govori, a iz njegovih usta je izlazilo :
- Kakvo vrijeme na Malu Gospu nastane, takvo rado još dva mjeseca ostane!
- Ma nemoj! Vrijeme ostaje, a ti nestaješ! – reče Snježana i opali ga kipom po glavi. Milan je pao u uličnu rijeku i otplutao zajedno sa polomljenim rukama stabala u nepoznato.
Snježanin muž Vatroslav skuplja lemozinu u crkvi sv. Nikole za vrijeme mise, pa uopće ne čudi da je između dva hrkanja probudio ženu buncajući :
- Jure, ne uzimaj pare iz vrećice, to je svetogrđe! Jesam li ti sto puta rekao da mi se obratiš poslije mise kada ti treba lova za cigare ili za cugu?!
Snježana je ovaj put uistinu otvorila oči i piljila u sablasne sjene na stropu. Zabila je Vatroslavu lakat pod rebra, a ovaj se na trenutak trznuo, otvorio oči, pa ih odmah sklopio, te joj okrenuo leđa i nastavio sa hrkanjem. Ona je samo uzdahnula, odgrnula plahtu, nazula papuče i zateturala prema vratima sobe u namjeri da se dokopa kupaonice. Na pola hodnika ugledala je odškrinuta vrata Katarinine sobe. Krenula ih je zatvoriti, a onda nagonski provirila i vidjela prazan krevet. Provjerila je u kupaonici, sobi mlađe kćeri, u dnevnoj sobi i kuhinji, ali nigdje je nije bilo. Četiri sata su ujutro, oluja se nije stišala, a njene kćeri nema kući. Vratila se u Katarininu sobu i sjela na krevet. Do uzglavlja je stajao časopis Story. Dok ga je premještala na noćni ormarić, časopis se rastvorio i iz njega je ispao A4 list papira na kojem je kemijskom olovkom bio ispisan tekst preko cijele stranice. Naslov je bio „Dragi Bože“.
- O, bože! – zajecala je Snježana u strahu da je ovo oproštajno pismo zbog toga što joj je neki dan zabranila da napravi piercing jezika.
Ipak je smogla hrabrosti i počela čitati. Iščitavanjem svakog retka oči su joj bivale sve veće i veće, a nakon što je pročitala pola teksta, samo se srušila na krevet izgubivši svijest.
Negdje pola sata kasnije udar groma u blizini njihove kuće probudio je Vatroslava. Okrenuo se na drugu stranu prepipavajući desnom rukom Snježaninu polovicu kreveta, ali nje tamo nije bilo. Otvorio je oči u čudu i ležeći umrtvljen na leđima piljio u smiješne prizore na stropu. Na trenutak mu se pričinilo da u toj igri sjenki vidi Juru kako bježi sa lemozinom.
Otišao je do kuhinje skuhati čaj vjerujući kako je Snježana u kupaonici. Puhao je u šalicu dok je hodao kroz dnevni boravak prema hodniku. Ugašeno svjetlo kupaonice nagnalo ga je na sumnju da se nešto čudno događa. Otvorio je vrata sobe mlađe kćeri. Ona se podigla u poluležeći položaj i izustila :
- Tata, jesi li ga čuo kako je grunuo?!
- Jesam kćeri. Spavaj. Ne boj se, tu sam. – rekao je sa blagim osmijehom na licu, a onda je pokrio, poljubio u čelo i tiho izašao na prstima.
Vidio je odškrinuta vrata Katarinine sobe, ali u tu prostoriju nije ulazio jer je znao da su majka i kćer u lošim odnosima u zadnje vrijeme, pa je zbog toga otklonio svaku sumnju da mu se žena nalazi tamo. Obješene glave sa šalicom u ruci produžio je natrag u kuhinju i sjeo za stol. Nagnuo je, otpio gutljaj i zamislio se. Što ako ga vara sa nekim? Ili ga je možda večeras zauvijek napustila jer nikako nije mogla prijeći preko toga što je zaboravio njihovu dvadesetu obljetnicu braka?
Na kraju je ipak odustao od nagađanja i odlučio provjeriti sobu starije kćeri. Odgurnuo je vrata i ugledao vlastitu ženu kako leži na kćerinom krevetu u besvjesnom stanju sa komadom papira u ruci.
- Snježana?! – izustio je i potrčao prema krevetu
Opipao joj je bilo, a kada je shvatio da diše, odahnuo je, uzeo papir iz njene ruke i krenuo čitati. Par minuta kasnije šalica čaja pala je na pod. Mlađa kćer je naglo otvorila oči i na stropu sobe u djeliću sekunde ugledala sjenu ptice trkačice. Skočila je iz postelje i istrčala na hodnik. U sestrinoj sobi gorilo je svjetlo. Kada je ušla unutra ugledala je razbijenu šalicu na podu, te roditelje kako leže jedno do drugog na Katarininom krevetu.
- Ajme, kako je ovo slatko! Tata mami čitao priču, pa oboje zaspali. Katarina, dođi da vidiš ovo? Katarina?!
Shvativši da sestre nema kući sjela je do oca na krevet, uzela papir iz njegovih ruku i krenula čitati.
„Dragi Bože…prvi put kad sam te ugledala kroz mene su prošli trnci koje nikad prije nisam osjetila. Svako popodne poslije škole bih legla na krevet u svojoj sobi i zamišljala te duboko u sebi. Nikada nisam prestala vjerovati da će se to dogoditi. A onda je konačno došao taj dan i ti si se ukazao u mojoj sobi baš ono popodne kada su starci sa mlađom sestrom bili kod bake. Kleknula sam pred tebe, a ti si me pogladio nježno po glavi, otkopčao hlače i…osjećala sam se poput Madonne u spotu Like a prayer…“
Đole je tu večer kartao briškule sa ekipom u Vidu. Auto je ostavio kod kafića „Kawasaki“ preko puta Vatroslavove kuće jer voli alkoholna pića, pa se uvijek prebaci sa nekim tko ne pije iz ekipe. Prijatelj ga je iskrcao na toj lokaciji oko dva sata ujutro. Po običaju ne sjeda odmah za volan, već produži pješice pedesetak metara dalje do jednog zavoja provjeriti ima li policije na vidiku. Na tom mjestu često budu noću. Tu večer ih nije bilo. Vratio se do kafića i sjeo ispred na jednu stolicu u namjeri da se petnaestak minuta malo razbistri od alkohola. Utrpao je i pet-šest žvakaćih u usta. Nakon desetak minuta blažene tišine učinilo mu se kao da čuje nekakve zvukove unutar kafića. Ustao je sa stolice i primaknuo se staklu kako bi pokušao vidjeti ima li ikoga unutra. Bio je mrkli mrak i ništa nije vidio ali zvuk je bio sve jači; čulo se stenjanje ženske osobe. U tom trenutku definitivno je bio siguran kako svjedoči karanju, ali znatiželja mu nije dala mira, pa je čekao da netko naiđe sa automobilom i barem na trenutak osvijetli kafić kako bi vidio o kome se radi. Pretpostavio je da se radi o nekom od konobara, ali više ga je zanimalo koja je ženska u pitanju. I kada je naišao auto, sve što je vidio bilo je muško runjavo dupe i dvije ženske noge u zraku, a na njima štikle sa dugim potpeticama. Plave. Kako je svjetlost naglo prodrla u kafić, tako se karatelj naglo okrenuo, a Đole se bacio u stranu da ga ne vidi, te se sklonio iza ugla. Karatelj je otključao vrata kafića i izašao vani mašući kitom okolo kao sa pištoljem.
- Daj vrati se unutra! – glasno mu je šapnula
- Uvjeren sam da sam vidio nekoga. – rekao je
- Ma pusti… - izustila je dok ga je hvatala za kitu
Nastavili su se hvatati pred vratima kafića neko vrijeme, a kada je naišao još jedan automobil, pobjegli su unutra.
Đole je pričekao par minuta, a onda na prstima ušao u svoj auto. Upalio ga je bez svjetala i dao gas. Točno par metara prije zavoja vidio je u retrovizoru nekoga kako istrčava iz kafića.
Isto jutro oko osam sati Đole dolazi u Kawasaki na jutarnju kavu da razbistri glavu prije nego krene sa Đrkom u dogovoreni ribolov.
- Božetiću, daj mi jednu duplu i čašu vode.
- Đole, da te pitam nešto…majke ti, jesi li ono sinoć bio ti? – Božetić će znatiželjno
- Baš sam to i ja tebe krenuo pitat, haha.
- Koja si ti svinja!
- Ja svinja? Pa ti si karao ko svinja, ne ja, haha.
- A čuj, nije da nije bilo dobro. – pravio se da mu je neugodno
- Aj, aj…pusti te priče. Nego kakva je mala?
- Psst, tiše. Eno je u wc-u. Mala je bomba. I ima piercing dolje…jedan kroz jedan stari. – šapnuo mu je u povjerenju
- Srećkoviću. – reče mu Đole i premjesti se za stol sa strane na kojem su bile novine
- Imaš li vatre? – čuo je ženski glas dok je sjedio zadubljen u dnevnu tiskovinu
Prvo što je ugledao bile su plave štikle, a kada je sklopio novine ugledao je…
- Katarina?!?!
- Đole, ti koda si duha ugledao. Što ti je? – reče ona
- Ma ništa…oprosti, malo sam neispavan. Izvoli upaljač.
- Hvala ti. Koja je ura, znaš li?
- Osam i kvarat.
- Isuse, moram doma. Možda moji i nisu skužili da me nije bilo cijelu noć. Aj bog.
- Vidimo se. – odvrati joj Đole
Na izlazu se okrenula prema karatelju i namignula mu, a on se onako zlobno nasmiješio brišući čašu.
Pet minuta kasnije Božetiću je zazvonio mobitel.
- Što?? Kako? Eto me odmah! Majiću, zamijeni me na deset minuta, vraćam se odmah.
Na izlaznim vratima se sudario sa Đrkom.
- Eeeej, polako čovječe! Nije smak svijeta! – Đrk će
- Oprosti stari. Hitna posla. – reče Božetić
- Imam ti ja leda u malom frižideru u autu. – ponudi se Đrk
- Ne trebaaaa! – čuo se Božetićev glas sve dalje kako je pretrčavao ulicu
Đrk je ušao u kafić i sjeo za stol. Đole mu je ponudio novine, a on je samo odmahnuo rukom.
- Neću. Ne čita mi se ništa jutros. Ni kava mi se ne pije. – reče bezvoljno
- Slušaj Đrk, nije da se petljam, ali…jeste li ti i Katarina još u vezi?
- Nismo. Sinoć sam je otkantao. Zavlači me stalno u zadnje vrijeme. Mislim da se jebe s nekim. Zašto pitaš? Vidio si je s nekim? Reci mi!
- Ma…nisam. Skužio sam u zadnje vrijeme da ste sve manje zajedno, pa ono.
- Jebe se s nekim sto posto!
- Ali tebe to ionako sad nije briga kad si je otkantao, je li tako?
- Tako je…mamu mu jebem! Da mi je samo saznat tko je.
- Ako nećeš pit kavu, idemo. Ok?
- Ajmo ća.
Ušli su u Đrkov auto i sjedili tako u tišini pet minuta, a onda je Đrk zaurlao i šakom razvalio unutarnji retrovizor.
- Dodaj mi te cd-ove iz pretinca sa strane. - izustio je hladno
Đole je napipao u onoj hrpetini stvari par cd-ova, ali je na vrhu te male hrpe bila Katarinina slika u okviru 5x5cm kupljenom u China shopu. Đrk je vidjevši tu sliku još gore popizdio. Zgrabio ju je sa hrpe i tresnuo o mjenjač. Staklo se rasulo u tisuću komada. Otvorio je prozor i krenuo je baciti van, ali Đole ga je zgrabio za ruku.
- Čekaj! Daj mi okvir, a sliku slobodno baci. – rekao je
Đrk je iščupao njenu sliku i dao mu okvir. Đole je uzeo ruksak sa zadnjeg sjedišta i u njega ubacio okvir.
- Daj vatre. - reče Đrk dok je okretao ključem startajući motor automobila
Đole mu je pripalio dok je ovaj luđačkim pogledom promatrao Katarinu na slici.
- Evo ti, mater ti jebem! – prislonio je žar cigarete na sliku i napravio rupu točno na mjestu gdje se nalazila njena glava
Nakon dvadesetak metara vožnje sliku je bacio kroz prozor dok se na cd-u vrtila „Paint it black“ od Stonesa.
Točno u osam i dvadeset Božetić je uletio na prvi kat kuće kod Katarine na njen poziv. Ugledao ju je kako plače na vratima svoje sobe, a na krevetu su ležali njena majka, otac i mlađa sestra u besvjesnom stanju. Nagnuo se nad njih i opipao im bilo, te provjerio dišu li.
- Katarina, sve je ok. Ne znam što se točno dogodilo, ali dobro bi bilo da ih premjestimo u njihove krevete prije nego se probude.
Katarina mu je pomogla da premjeste oca i majku u njihov, te mlađu sestru u njen krevet. Nakratko su se još malo pohvatali na rastanku, a dok je on izlazio iz kuće, ona je pohitala na prozor da mu mahne još jednom. Tada je ugledala svoje tajno pismo na podu i sve joj se razbistrilo u trenu. Podigla ga je s poda i rasparala u stotinu komada. Kada je Božetić pretrčao na drugu stranu ceste, viknula mu je :
- Ljubavi, vidi, pada snijeg!
On je zastao na trenutak, okrenuo se i gledao sitne komadiće papira kako ih vjetar raznosi. U tom trenutku kraj njega je prujurio automobil iz kojeg je, kao iz špila karata, izletjela slika i pala mu ravno u naručje. Uočio je veliku rupu na sredini. Zažmirio je jednim okom, a drugim pogledao kroz taj mali otvor. Vidio je Katarinino nasmijano lice. Mahnuo joj je i poslao poljubac, a okrnjenu sliku bacio u najbliži grm dok je trkom žurio nazad na posao gdje ga čeka sve više neispavanih mušterija željnih kofeinskog užitka.
Sinoć sam usnuo san. Vlč. Sudac je ušetao u moju sobu u dugoj bijeloj halji svjetlucave tamne zalizane kose i uredno podšišane brade, pogladio me po licu i rekao mi kako je noć prije usnuo san. U njegovu sobu ušetao je u dugoj crnoj halji Don K. Ćunko neuredne zalizane tamne kose koja je izgledala kao da mu je netko na glavu nabio podebljano slovo M, te ga prodorno pogledao kroz naočale zamagljenih stakala jajolikog oblika dok mu je desnicom pritiskao vrat ne dozvolivši mu pri tom da dođe do daha. Nakon toga je veličanstveni Don otvorio usta pokazavši mu svoje demonske samosvirajuće klavirske zube i zaprijetio mu kažiprstom : "Ne pojavi li se Strokewski u roku od 48h na blogu, jao si ga tebi!!!"
I eto me. Tu sam ponajprije zbog njih dvojice, jer ne želim da se pokokaju radi mene. To što sam jednog obukao u bijelo, a drugog u crno ne znači automatski da bijelo označava dobro, a crno zlo. Odijelo ionako ne čini čovjeka. Prisjetimo se primjera Brzog iz Mućki u epizodi "Heroes and Villains". On, Del, Rodney i ostala ekipa iz kafića trebali su se okupiti jedan dan na kostimiranoj zabavi dotičnog Harryja, ali Harry je umro taj dan, a da trojka, koju sam naveo na početku rečenice, igrom slučaja nisu doznali tu informaciju, te su se pojavili kostimirani na Harryjevoj zab...komemoraciji. Istini za volju, Brzi je izgledao kao svi ostali, jer je bio obučen u tamno šofersko odijelo sa kravatom, ali ga je ipak mučila činjenica što je kostimiran. Kako su se tek trebali osjećati Del i Rodney koji su bili obučeni u Batmana i Robina. Ili da uzmem primjer glavnog lika iz srpskog filma "Belo odelo", koji od rodbine prima pismo da mu je majka preminula, te da spakira kofere, obuče belo odelo i hitno dođe kući. U vlaku ga je neki suputnik upitao gdje ide, a ovaj je odgovorio da ide majci na pogreb. Zatim ga je ovaj priupitao zašto je onda obučen u belo odelo, a on mu je odgovorio : "E, to bi i ja voleo da znam!"
E, sada tek dolazimo do glavne teme o kojoj sam htio napisati par riječi, jer bi se točno u ovom trenutku u cijelu priču uključio Jakov Sedlar koji bi mi rekao : "Strokewski, tugo moja, pa kud baš izabere srpski film za primjer od tolike puste svjetske kinematografije?"
Da, jučer mi je servis pohodio član HSP-a iz susjednog mjesta, čovjek kojem sam nedavno instalirao windowse i paket adsl-a, pa mi je iz puke zahvalnosti donio Sedlarov igrano-dokumentarni film "Haag, EU ili Hrvatska tugo moja", što ja nikako nisam mogao odbiti.
Tražeći na netu redateljeve izjave vezane uz ovaj film, naišao sam na rečenicu u kojoj pokušava sažeti što je sve ovim filmom pokušao obuhvatiti : "To je zapravo priča o malim i velikim narodima u Europi, aktualnoj situaciji u našoj zemlji, kao i nepotizmu, odnosno "prodanosti" naše politike i političara nakon 2000. godine." (izvor : www.seebiz.eu)
Prije nego sam krenuo gledati film pomislio sam kako ne može po kvaliteti biti ljigaviji od njegove "Gospe", ili pak od Schmidtovog "Vukovar se vraća kući", ali nakon gledanja istog samo sam poželio da više nikada ništa od dotičnog redatelja u životu ne pogledam, te sam počeo dozivati mamu i plakao sam.
Svašta je tu naš Jakov presvijetli nabacao, ali meni osobno je više zabrinjavajući podatak taj što njegov koktel idiotarija još uvijek piju velike mase ljudi o čijem kvocijentu inteligencije ne bih trošio previše riječi.
Zapravo, pitam se koji je idiot odobrio 700000 eura za film kojeg se nitko neće sjećati za godinu dana i koji neće ostaviti utjecaj ni na koga osim na određene mase koje sam spomenuo, a o čijem kvocijentu inteligencije ne bih trošio previše riječi, kako sam već rekao.
Te određene "mase" su se pojavile neki dan u Čavoglavama i, zamislite, krive novinare, jer da se oni tamo nisu pojavili, nitko ne bi saznao da se na njihovoj razuzdanoj zabavi nosilo ustaško obilježje koje je, opet zamislite, podležno krivičnom gonjenju u svakoj pravnoj državi, pa tako i ovoj našoj tužnoj. Ne znam odakle se kote i množe toliki mladi ljudi koji se svakodnevno poistovjećuju sa fašističkim obilježjima, te kojima je mržnja, zna se koga, stil života.
Ali ako uzmemo u obzir da kod nas vrijedi sistem obrnutih vrijednosti, onda je sve što se u ovoj tužnoj državi događa sasvim logično i predlažem da se ne zabrinjavate ako ste se prepoznali u ovoj skupini ljudi čiji kvocijent inteligencije ne želim komentirati, jer niste vi glupi, već ja jadničak nepodobni koji ovako malen i dalek vašim poimanjima idealnog Hrvata seruckam li ga seruckam u nedogled, a ništa neću promijeniti u vašim odavno ispražnjenim glavama.
Za kraj izlaganja da se još malo vratim na film i njegovu radnju prije odjave. Dakle, film prati jednog hrvatskog branitelja koji pismeno korespondira sa Antom Gotovinom (u filmu ga glumi Armand Assante) u Hagu. Taj branitelj često odlazi na razgovore sa svojim psihijatrom (glumi ga Božidar "ljiga" Alić). Psihijatar je Židov (Isuse bože!), jedan od dvije tisuće Židova koje je sv. Ante Schindler Gotovina spasio iz ratom okupiranog Sarajeva početkom devedesetih. Paralelno se odvija priča o Europi nekada i danas, te o malim i velikim narodima i njihovim odnosima. Redatelj odlučuje patnje svog naroda usporediti sa patnjama židovskog i tome posvećuje veliki dio filma ubacivši u priču glumicu Zrinku Cvitešić koja inspiraciju za svoju monodramu traži u Izraelu kod plesačice suvremenog plesa Ranane Randy. Nije da mi smeta što toliko upliće Židove u cijelu priču, jer ako je itko osjetio u drugom svjetskom ratu što je to žrtva (holokaust) onda su to definitivno oni. No, način na koji Sedlar ispriča priču natjera te da u tom trenutku pomisliš kako je Židovska općina grada Zagreba dijelom financirala sam projekt. A Zrinka, otimačica muškaraca u filmovima, kao i u privatnom životu poslužila je kao prava žena koja će preoteti svoju Hrvatsku Europi, tom velikom zlu što vreba sa zapada i permanentno jebe male i nesigurne državne tvorevine.
Ali postoji i nešto pozitivno vezano uz hrvatski film i ratnu tematiku, a to je sasvim sigurno vijest na domaćim portalima da je Brešanov "Kako je počeo rat na mom otoku" naš najvažniji film od priznanja države `92. godine. Ne znam je li najbolji, ali ne mogu se baš sjetiti nekih velikih ostvarenja domaće kinematografije u proteklih dvadesetak godina koja bi ga nadmašila. Vjerujem da to Brešanovo ostvarenje nije koštalo niti upola koliko ovaj još jedan od Sedlarovih promašaja koje financira nekakva snobovska elita koja nema pojma o umjetnosti, a koju ću ovom prilikom pogrdno nazvati Čaušesku. Ta Čaušesku elita nikada nije bila u doticaju sa istinskim kulturnjacima koji ovako mali i ništavni čekaju priliku iz sjene da udare.
U nadi da će svanuti i taj dan kada će hrvatska kulturna, sportska i politička Čaušesku elita biti pogubljena na najbolniji mogući način, a to je da ih se ostavi na životu, ali da im se ukinu sva materijalna dobra koja su na nezakonit način stekli, te da ih se pošalje na društveno korisni rad na Goli otok, sve vas voli i pozdravlja
Dobra večer. Navratio sam istovariti iz sebe par nepovezanih poveznica, pa ne zamjerite ako ste bili dovoljno idiotični da se zadržite na ovom postu duže od pet minuta. To je samo jedan od znakova da ste pali pod moj utjecaj, ali neću vam reći kako i kada se to dogodilo. Inkubacija zna potrajati jednu, dvije ili čak dvadeset godina, nije bitno. Moji ste htjeli vi to ili ne.
Zabavno je bilo sve ove godine promatrati vaše bezbrojne načine kojima ste pokušavali dešifrirati samog mene ili me. Nažalost, moram vam objaviti žalosnu činjenicu : nitko nije bio niti blizu. Pokušavali su predstavnici raznih slojeva društva, različitih nivoa naobrazbe, prikaze iz drugih dimenzija, bića iz drugih galaksija, ali ništa; mršavo rekao bih.
Morao sam ovako posložiti karte kako bih vas bolje upoznao. Pomalo sam umoran i razočaran. Najviše su me razočarali oni "intelektualniji" uzorci koje bih odabirao za svoju manipulativnu misiju. Recimo da sam od njih očekivao više.
Nije lako, narode, živjeti u ovakvoj usranoj sredini kakav je Govnolend. Malograđanština na svakom koraku, u svakom sokaku. Neki dan sam na Facebooku (kojeg sam trenutno, ili trajno, ubio) stavio Bowievu stvar "This is not America" ne pojasnivši ljudima što sam točno osjećao tada. Asocijacija mi je bila na Split u kojem sam proveo prošli vikend. Hodao sam ulicama tog drevnog dalmatinskog grada sa prijateljima i rekao sebi : "Ovo nije Split". To sam isto govorio sebi prošli mjesec kada sam hodao ulicama Zagreba. I tako, ako u svakom gradu u ovoj državi nađem samo jednog istomišljenika, to je sasvim dovoljno da se nametne razmišljanje koje bi moglo zapaliti vatru iz čije buktinje bi se čuo glas koji progovara : "Ovo nije Hrvatska".
Nećete vjerovati na kakve sam sve imbecile nailazio u životu i ovdje na blogu, ali izdržao sam sve. Pojačajte dozu, molim.
Recimo, ovdje se u blogosferi usmrdila hrpa debila mlađe generacije kojima mama obuva papuče ujutro kada idu prati zubiće, pa i nisam očekivao neku širu publiku koja će pratiti moje istinite priče fiktivnih likova.
U zadnje vrijeme mi se ne da tipkati štorije baš ovdje jer imam osjećaj da je sve manje ekipe sa kojima sam s veseljem razmjenjivao tekstualne vizije u startu bloganja.
Uglavnom, sretan sam i zadovoljan sa svime o čemu sam pisao, jer pisao sam sa mudima i to mi nitko ne može poreći.
Sjećam se onog dana kada sam u rukama svoje stare ugledao zbirku u kojoj su me objavili, a ona naglas čita priču "Masakr nad Stelom motornom pilom". Jedinstven osjećaj. Ili kada me stara od burazove žene obavijestila kako je u školi u kojoj radi otišla na internet i malo čitala moj blog, te zaključila kako je dosta prost. Mislite da sam osjećao strah, ili da mi je bilo neugodno? Ne, stajao sam pred njom ponosan i gledao je u oči sa smješkom, jer to sam ja, upravo onakav kakav sam uvijek htio biti. Tko me prihvati takvog moj je prijatelj. Ostali neka odstupe, odšetaju do neke klupe i zabiju si nešto u dupe.
Tražite korijene mog lucidnog ponašanja u pisanju? Evo ovako : profesor hrvatskog jezika me poprilično ignorirao u srednjoj školi i davao bi mi često dvojke, ponekad trojke. Prepoznao je nekakav potencijal u meni, ali me na neki način prezirao jer sam bio dosta lijen glede sudjelovanja u njegovim predavanjima. Radio je istovremeno i kao školski knjižničar, te me jednom prilikom gađao knjigom kada sam od njega zatražio "Povratak Godota". U te tri godine koje nam je predavao imali smo jedan jedini kontrolni pismeni rad, a ja sam bio prelijen da bubam napamet neke povijesne činjenice vezane uz živote književnika 19. st. koje me nisu pretjerano zanimale tada, pa sam prepisivao iz knjige, što njegovom oštrom oku nije moglo promaći. On nije mogao znati kako imam bolesnu opsesiju pravilnog zapisivanja imena poznatih stranih autora u trenutku kada je na kraju sata preuzeo moj kontrolni rad i sa smješkom me počeo provocirati da spelujem imena. Zamislite kako je izgledalo njegovo lice kada sam mu slagao imena tipa C-h-a-r-l-e-s B-a-u-d-e-l-a-i-r-e ili pak G-u-y d-e M-a-u-p-a-s-s-a-n-t, mada mi je u to vrijeme bio draži G-u-y F-o-r-g-e-t. Ma, zaboravite.
Za kraj...ovo vam moram ispričati. Dobio sam par Milanovih multivitaminskih sokića sa predizbornog skupa, a da nisam bio tamo. Nisam, majke mi!
I što se dogodi? Već iduće jutro nakon što sam popio jedan sok, ustanem u pet i krenem na trčanje, što inače nikada ne radim. Otrčim par kilometara, istuširam se, doručkujem i krenem na posao.
Pred firmom me čeka par zamki u vidu zaleđenih lokvi. Zaobilazim ih oprezno sa lakoćom, a kada sam zakoračio na nogostup, e tada sam poletio poput Blanke, čak i niže. Mlatnuo sam o ledenu plohu i postao Hercegovac. Iznad glave mi se umjesto ptičica vrtila minijaturna silueta od Mate Bulića koji nije pjevao nešto prigodno, a ja sam ležao nepomičan i razmišljao o svojih sedmero nerođene djece. Krajičkom oka uspio sam vidjeti šefa i kolegu Kejbl Geja kako izlaze iz servisa i prilaze mi.
- Što ti je bilo Strokewski?! Što si zalegao? Jesi li pao? - upita šef
- Nije bitno. Pustite me da ležim ovdje. - rekao sam
- Ali prehladno je ovdje. Daj ustani! - Kejbl Gej će
- Reci nam, zašto ne želiš ustati? Hrvatska će uskoro bankrotirati, je li to? Reci nam!!! - uskoči šef ljutito
- Stvarno želite znati zašto ne želim ustati?? Stvarno???
- Reci nam!!!!!! - obojica će u jedan glas
- Ok, reći ću vam, ali neka nam Ivica Račan svima oprosti jer ne znate što tražite od mene...Ako Milan pobijedi...
- Što, što će se dogoditi?????????
- Ako Milan pobijedi...
Par trenutaka nakon što sam im rekao istinu, šef i Kejbl Gej ležali su sklupčani do mene i ćućali palčeve. Kasnije su nam se pridružili svi susjedi iz ulice. Bio je to predivan početak jednog velikog ćućanja palčeva, a gore negdje u još hladnijem Zagrebu nekako u isto vrijeme Luka Bebić je gasio televizor u svom uredu na kojem je upravo završavala emisija "Dobro jutro Hrvatska", te je uzeo novine pod ruku i krenuo u wc da se dobro iskenja.
